INTERVJU: JOHN M. BARAC: AUTOVAO SAM SE NEKOLIKO STOTINA PUTA

John M. Barac je prošle godine došao na funkciju izvršnog direktora nevladine organizacije LGBT Forum Progres iz Podgorice. Iza sebe ima iskustvo zagovaranja, promoviranja feminizma i LGBTQ prava, edukacije iz oblasti reproduktivnog i seksualnog zdravlja, a i pisanje autorskih tekstova kroz formu bloga. Sa Johnom smo razgovarale o njegovom aktivizmu, odgovornosti koju donosi njegova pozicija i generalnom stanju LGBTIQ prava u Crnoj Gori.

IMG_2776

LGBTI.ba: Kako je došlo do toga da preuzmeš funkciju direktora organizacije LGBT Forum Progres?

Moje stupanje na poziciju izvršnog direktora nevladine organizacije LGBT Forum Progres se dogodilo dosta spontano i nije bilo nešto što sam u tom trenutku imao u ličnom i profesionalnom planu. Naime, tokom juna 2016. godine sam saznao da će se birati novo rukovodstvo organizacije, ali nisam imao interesovanja da obavljam bilo kakvu funkciju. Bio sam sasvim zadovoljan sa onim što sam do tada radio, a to su bili poslovi u domenu komunikacije sa drugim organizacijama i partnerima. Međutim, kada je otvoren poziv za prijavu kandidata, u trenutku sam odlučio da želim da pokušam. Oduvijek je u meni postojao aktivistički duh, ali me je bilo strah autovanja, nasilja i diskriminacije. Ali, prijavio sam se i ponadao da će možda neko drugi biti izabran. Upravni odbor je ipak izabrao mene, i na tome sam im danas beskrajno zahvalan. Nakon što sam izabran, nadugo i naširoko sam pričao sa predsjednicom Upravnog odbora, Bojanom Jokić, koja mi je ujedno i bliska prijateljica i velika podrška u radu; i zajedno smo dogovorili da javno autovanje nije nešto što je obavezno, i da se spremim na taj korak vremenom. U međuvremenu, sve ostale zadatke sam obavljao zajedno sa timom saradnika, koji su vremenom postali porodica.

LGBTI.ba: Koji su izazovi sa kojima se suočavaš, s obzirom da si u ranim dvadesetim godinama, a vodiš organizaciju koja se bavi zaštitom vrlo ranjive skupine u Crnoj Gori?

Izazovi u ovom poslu su brojni, bez obzira da li neko ima 22 ili 42 godine. Naravno, to što sam dosta mlađi od mojih kolega i koleginica koji se bave borbom za ljudska prava ima jednako i prednosti i nedostataka. Ono što je svakako izazov jeste nedostatak iskustva u radu i djelovanju, jer postoji još mnogo zakona koje moram da pročitam, još mnogo teorija koje moram da izučim, i još više argumenata da savladam. S druge strane, ono što mi daje prednost jesu svjež pristup i drugačija perspektiva, jer nisam došao do toga da sam prezasićen informacijama i da mi dosta toga postaje rutina. Dakle, postoji balans između onoga što tek treba da naučim i savladam i onoga što mogu da doprinesem.

Ono što mi se, konkretno, desilo nekoliko puta do sada, jeste situacija u kojoj se moj argument ili komentar nije shvatio i prihvatio (dovoljno) ozbiljno, upravo zbog mojih godina. Ovo me, svakako, nije demoralisalo. Svjestan sam pozicije u kojoj se nalazim, i toga da imam još mnogo da učim i da “pečem zanat”, ali to ne znači da ne mogu da doprinesem razgovoru ili bilo čemu drugom. Savjetovao bih sve kolege i koleginice koji/e žele da se bore za ljudska prava i jednakost, a koji/e su mojih godina, da ne odustaju – svaki glas je jednako vrijedan, ako govori za dobrobit zajednice i društva. Isto tako, učite od onih koji/e su stariji/e ili iskusniji/e, jer neke stvari zaista ne pišu u standardnim knjigama, već se mogu pročitati samo u živim knjigama.

LGBTI.ba: Da li preuzimanje takvog vodstva znači svojevrsni coming out? Koliko je težak proces coming outa u Crnoj Gori? Koliko je osoba vidljivo?

Kao što sam ranije rekao, nije bilo pritiska da se autujem, ali je to bilo nešto što sam svakako u jednom momentu želio da uradim. Skupljao sam snage i hrabrosti tokom mjeseci, razgovarao sa bliskim prijateljima i polako se spremao na taj korak. Konačno, javno sam se autovao kao peder i LGBTQ aktivista tokom pres konferencije organizovane povodom Međunarodnog dana borbe protiv homo/bi/transfobije. Na moje veliko iznenađenje, javnost nije reagovala burno, niti sam primio bilo kakve prijetnje. Ono što je bilo mnogo važnije jesu bile poruke koje sam poslao toga dana, i stav koji sam zauzeo. Nisam pristupio autovanju kao nečemu što je najvažnije na svijetu, niti sam sebe predstavio kao “profesionalnog pedera”, već kao borca za jednakost i dostojanstvo svih. Mislim da me je upravo ta promjena u pristupu spasila od nekih burnijih reakcija javnosti.

Ovaj moj primjer možda i nije najreprezentativniji jer je više na nivou statističke anomalije, nego svakodnevne pojave. Coming out (autovanje) je nešto što je izuzetno teško, bolno i rizično u Crnoj Gori. Neki ljudi autovanje posmatraju kao nešto što se uradi jednom i onda čovjek može da nastavi dalje. To, naravno, nije slučaj – autovanje je proces koji traje cijeloga života i koji nema kraja. Ja sam se prvi put autovao sa 16 godina, i od tada sam to uradio nekoliko stotina puta. Svaka nova osoba koju upoznate ne zna koja je vaša seksualna orijentacija ili rodni identitet, i toj osobi ćete nekada možda morati da se autujete. Nekada je autovanje nevoljno i dešava se zbog posla ili na šalteru u pošti ili banci. Činjenica jeste da se svi stalno autujemo na neki način, samo što je to nekada lakše, a nekada teže. Meni nikada nije bilo teško da se autujem kolegama i koleginicama aktivistima, na primjer, ali mi je najteži dan u životu bilo autovanje najužoj porodici. Iako se to desilo početkom ove godine, djelovalo je kao da mi se cijeli svijet ruši i da ću izgubiti sve u životu, uključujući i samog sebe. Srećom, porodica me je prihvatila, jer biti peder nije ništa nenormalno i posebno; dok im moj aktivizam, s druge strane, mnogo teže pada. Ja sam imao tu privilegiju da ne ostanem bez krova nad glavom i podrške svih koji su mi bliski, što nije slučaj sa velikim brojem mladih i starijih LGBTQ osoba u Crnoj Gori.

LGBTI.ba: Nama izvana se čini da je Crna Gora za kratko vrijeme napredovala u vidu zakonskih regulativa i uspješnih prajdova. Kako to izgleda iznutra?

U pravu si da je slika o Crnoj Gori u inostranstvu veoma pozitivna i da se o nama govori kao o Monte Karlu ili San Marinu. Nažalost, kao što to često biva, realnost je drugačija. Istina je da su crnogorski zakoni gotovo savršeni, ili “elitni”, kako bi ih neki nazvali. Usklađeni su sa skoro svim preporukama koje dolaze iz Evropske unije, prate međunarodne standarde i redovno se poboljšavaju i unapređuju. Ali, na terenu i u praksi, propusti i rupe su brojni.

Primjera radi, iako je Krivični zakon Crne Gore još prije nekoliko godina dopunjen da obuhvata djelo počinjeno iz mržnje kao otežavajuću okolnost, do sada ta klasifikacija nikada nije upotrijebljena u slučajevima napada na LGBTQ osobe. Dalje, zakonska zaštita od diskriminacije, koja je zaista sveobuhvatna, izostaje u praksi jer LGBTQ osobe veoma često ne smiju da prijave slučajeve diskriminacije, iz straha od autovanja, dalje diskriminacije, odbacivanja ili nasilja. Veliki broj ljudi iz naše zajednice dolazi u nevladine organizacije, kao što je LGBT Forum Progres, u potrazi za podrškom i zaštitom. U svakom od tih slučajeva uradimo sve što je do nas kako bi pružili najbolju moguću pomoć i podršku, ali se često dešava da osoba koja dođe ne želi da zvanično preda prijavu i pokrene proces pred nadležnim organima. Ovdje moram da naglasim da je saradnja između policije i LGBTQ zajednice odlična, ali nepovjerenje u sistem i državni aparat je i dalje veliko.

Slično, i parade u Crnoj Gori danas mirno prolaze. Ako se sjetimo prve parade održane 2013. godine u Budvi, kada su stotine demonstranata došle da se fizički obračunaju sa učesnicima i kada su, sa previše mržnje, uzvikivali “Ubij pedera!”, onda je svakako jedno mirno okupljanje u Podgorici veliki korak naprijed. S druge strane, i dalje su neophodne značajne mjere policijske zaštite, odziv crnogorskih LGBTQ osoba je dosta mali, a poruke same parade postaju sve tiše i slabije. Ove godine, doduše, je napravljen hrabar korak naprijed i nije poslan zvaničan poziv Vladi Crne Gore i institucijama sistema, što je pokazalo koliki je pravi nivo podrške LGBTQ zajednici. Nažalost, vidjeli smo da je on dosta mali, i da su nam iskreni saveznici rijetki. Vjerujem da sada, kada znamo na čemu kao zajednica stojimo, možemo da bolje planiramo budućnost i nastavak naše borbe za dostojanstvo i jednakost.

LGBTI.ba: Kad govorimo o različitim patrijarhatima, kakav je crnogorski patrijarhat i kako generiše homofobiju, bifobiju i transfobiju?

Crnogorski patrijarhat, u mojim očima, je “slika i prilika” patrijarhata. Gotovo jedan stereotipni patrijarhat, u kome svako “ima svoje mjesto” i toga treba da se drži. Onog momenta kada su dva pokreta uzela maha u Crnoj Gori – feministički i onaj za ljudska prava LGBTQ osoba – ovaj patrijarhat je počeo da se ljulja i trese. Prva reakcija je bilo more nasilja i mržnje. Ali, shvatamo da je ovo donekle “prirodan” proces, i da će sve doći na svoje mjesto. Naše je da ne odustajemo od napora da podignemo svijest naših sugrađana i sugrađanki na viši nivo i da guramo ka društvu jednakih i ravnopravnih.

Što se generisanja homo/bi/transfobije tiče, ona većim dijelom dolazi iz nedostatka pravih informacija i razumijevanja LGBTQ zajednice, prije nego iz mehanizama patrijarhata. Ima je i odatle, svakako, ali ne kao iz primarnog izvora. Dodatno, dosta mržnje i otpora ka LGBTQ osobama potiče iz usta pojedinih vjerskih predstavnika, kao i pojedinaca iz desno orijentisanih grupacija.

IMG_2745

LGBTI.ba: Koji bi događaj izdvojio kao presudan za crnogorski napredak u oblasti LGBTI prava?

Ono što je, po mom mišljenju, bio prelomni momenat u crnogorskom LGBTQ pokretu jeste bila prva parada, Seaside Pride, koja je organizovana u julu 2013. godine u Budvi. Ovaj događaj je postavio temelje današnjeg aktivizma u Crnoj Gori, po prvi put ukazao na količinu mržnje koja postoji u odnosu na LGBTQ zajednicu, kao i dao krila borbi protiv nasilja, diskriminacije i odbacivanja.

Osim ove parade, svakako da je veoma značajno bilo i autovanje Zdravka Cimbaljevića kao prvog javno vidljivog pedera u Crnoj Gori. Reakcija javnosti u oba slučaja je pokazala pravo stanje stvari u zemlji i mogao je precizno da se izmjeri “puls” javnosti. Nakon što se sve ovo desilo, kao pokret i kao društvo smo krenuli sitnim koracima naprijed. Danas smo u fazi “poravnanja”, kada se ono što su naši zahtjevi i društvene norme polako primiču nekoj srednjoj ravni i tački dodira i razumijevanja.

LGBTI.ba: Kakva su trenutno vaša htijenja i ciljevi organizacije? Koliko odgovarate na potrebe zajednice?

Naša htijenja i ciljevi su ostali isti kao i onda kada je LGBT Forum Proges osnovan – da LGBTQ zajednica u Crnoj Gori bude zaštićena, vidljiva i prihvaćena. Dodatno, naši napori su uvijek obuhvatali i izgradnju demokratske i građanske svijesti u crnogorskom društvu, kao jednog od preduslova za punu integraciju i razumijevanje LGBTQ osoba. Prostije rečeno, težimo da cijelo društvo, zajedno sa LGBTQ osobama i svim drugim marginalizovanim grupama, napravi svaki korak naprijed zajedno i ujedinjeno. Upravo u tom duhu smo nedavno dogovorili i novi moto organizacije, koji u tri riječi oslikava naše ključne vrijednosti – “Jednakost. Jedinstvo. Progres.”

Što se same zajednice tiče, trudimo se da odgovorimo svim potrebama, ali i da održavamo kontinuitet u pružanju određenih usluga ili servisa. Trenutno je ovaj zadatak malo teži, jer jer naš LGBTIQ Centar u Podgorici privremeno zatvoren, tako da su nam mogućnosti za organizovanje tematskih radionica, kulturnih večeri, predavanja ili žurki dijelom umanjene. To nas, s druge strane, ne sprečava da i dalje radimo sa žrtvama nasilja, da pružamo pravnu pomoć, da dijelimo kondome i lubrikante, da pružamo psiho-socijalnu podršku, i sl. Naš kontakt i odnos sa zajednicom je na dobrom nivou, kao što je bio od samog početka. Težimo da osnažujemo što veći broj LGBTQ osoba oko nas, kako bi pobijedili strah, stali na kraj nasilju, ili uopšte bili srećniji i uspješniji u životu.

LGBTI.ba: Imali ste i fizičke napade na aktiviste iz vašeg udruženja. Koliko je uopće rizično se baviti ovim vidom aktivizma u Crnoj Gori? Osjećaš li strah?

Nažalost, meni bliski prijatelji i kolege su pretrpjeli brojne fizičke napade, a o psihičkom nasilju i maltretiranju da ni ne govorim. Svi koji se bavimo ovim poslom i kojima nam je ovo poziv živimo u velikom riziku od nasilja. U bilo kom trenutku neko može da mi razbije glavu od pločnik, dok idem do prodavnice ili šetam gradom, i ja sam toga veoma svjestan. Situacija nije loša i ekstremna kao prije nekoliko godina, ali smo mi čiji se glas iole čuje uvijek u opasnosti od nasilja. Ukoliko izaberemo da budemo tihi i da pognemo glavu pred nepravdom, onda je rizik mnogo manji; ali to već nije način na koji mi aktivisti idemo kroz život.

Strah me je, naravno. Bio bih budala da nije. Ali ako dozvolim da me strah slomi, da upravlja mojim životom, onda nisam poražen samo ja, već i svi oni čiji glas se ne čuje i koji računaju na nas da budemo njihova podrška i ohrabrenje. Bilo je situacija u kojima mi se krv ledila od straha, u kojima nisam mogao da govorim, ali nisam dozvolio sebi da tu i tada padnem. Ima tu moje tvrdoglavosti dosta, ali i predanosti ovom poslu.

LGBTI.ba: Šta bi izdvojio kao neki presudan momenat kada si znao da je aktivizam tvoj poziv?

Iskreno, ne mogu da se sjetim niti jednog momenta za koji mogu da kažem da je imao taj “a-ha” efekat. Želja da se borim za druge se u meni javila prvi put kada sam prvi put osjetio nepravdu, a plamen aktivizma se rodio onda kada sam prvi put na svojim leđima osjetio nasilje. Mnogo mi je pomogao volonterizam, a kasnije i angažman u LGBT Forum Progresu, jer mi je to otvorilo prozor u taj mistični svijet aktivizma i borbe za ljudska prava.

Ono što mi je veoma pomoglo i što me je “iskovalo” kao aktivistu jeste vrijeme koje sam proveo u Sjedinjenim Američkim Državama, i kao aktivista i kao gej osoba. Imao sam tu privilegiju da se ovim poslom bavim u okruženju koje je nekih 30 godina ispred Crne Gore, da čujem lične priče onih koji su se borili onda kada je u SAD-u stanje bilo kao u Crnoj Gori danas, kao i da vidim napredak koji je od tada postignut. S druge strane, lično sam mogao da istražim puni potencijal sebe kao osobe i otkrijem sve svoje identitete. Ne bi vjerovala koliko pojavljivanje u amaterskom drag showu može da otvori oči, ili koliko prisustvovanje lezbejskom vjenčanju može da čovjeku da motivacije da se bori do kraja.

Onda kada sam se sa svim tim iskustvima vratio u Crnu Goru, i kada se ukazala prilika da budem dio izvršnog tima organizacije, sve to me je podsvjesno poguralo u pravcu posla kojim se danas bavim.

LGBTI.ba: Kako se boriti sa aktivističkim “sagorijevanjem”?

Smatram da ne postoji univerzalni “lijek” za sagorijevanje, već da svako od nas pronađe neki mehanizam koji nam pomaže da se nosimo sa stresom, negativnom energijom, mržnjom, ili generalno umorom od posla. Ja bijeg od svega pronalazim u muzici, knjigama i ljudima oko sebe. Nekada je najbolje samo se zavući u krevet, staviti slušalice i odvrnuti Nightwish do kraja; dok je nekada veče provedeno sa prijateljima ili partnerom mnogo bolje i zdravije.

Takođe, aktivna briga o zdravlju je jako važna. Možda zvuči malo izlizano, ali dovoljno sna, dovoljno vode i barem jedan obrok su obavezni svakog dana. Ako ne čuvamo svoj organizam, ni mentalno ni fizički nećemo moći da odgovorimo izazovima. Ja sam u početku mislio da mogu da ne spavam noćima i da je hrana manje obavezna, ali sam ubrzo shvatio da to ne ide tako. Sada ne spavam ispod 7 sati, svako jutro doručkujem, i uvijek imam bocu vode pri ruci.

Razgovarala: Selma Kešetović

Izvor: http://lgbti.ba/intervju-john-m-barac-autovao-sam-se-nekoliko-stotina-puta/

This entry was posted in Novosti. Bookmark the permalink.

Comments are closed.