Danas razgovaramo sa Bojanom Jokić, predsjednicom LGBT Foruma Progres. Gospođo Jokić, hvala na izdvojenom vremenu. Recite nam na početku, šta je tačno predviđeno Nacrtom zakona o životnom partnerstvu osoba istog pola? Posebno me interesuje odredba po kojoj će homoseksualni parovi moći zajednički da se brinu o djeci jednog od partnera ukoliko ih on ima. To je novina koja izaziva dosta polemika u javnosti.
Kada govorimo o Zakonu o životnom partnerstvu osoba istog pola, odnosno njegovoj trenutnoj radnoj verziji, ono što mogu da kažem jeste da će on u jednom dijelu da sadrži elemente koji su standardni za ovakav tip zakona, a koji se odnose na zabranu i zaštitu od nasilja, zaštitu od diskriminacije, tehničke pojedinosti vezane za sam proces sklapanja životnog partnerstva, te principe vezane za vođenje matičnog registra. U ovom dijelu nema velikih iznenađenja jer je on suštinski više tehničke prirode.
Međutim, u nastavku ovog Nacrta zakona, kako je on sada postavljen, obrađena su konkretna pitanja od značaja za svakodnevni život i odnose istopolnih parova, kao što su pitanja izdržavanja, zajedničke imovine, zdravstvenog i penzionog osiguranja, nasleđivanja, sticanja boravišne dozvole i crnogorskog državljanstva, socijalne i dječije zaštite, kao i starateljstva nad djecom koju jedan (ili oba) od životnih partnera ima. Za neke od ovih oblasti, kao što su pitanja socijalne i dječije zaštite ili penzije, čeka se izjašnjenje resornih ministarstava, dok je za neke oblasti izvjesno kako će biti formulisane – primarno misleći na činjenicu da životnim partnerima koji nemaju crnogorsko državljanstvo neće biti omogućeno sticanje boravišne dozvole i u krajnosti crnogorskog državljanstva na osnovu partnerskog statusa.
Konačno, kada govorimo o pitanju brige o djeci, kao temi koja je itekako polarizovala crnogorsku javnost posljednjih dana, a koja nije sasvim precizno iskomunicirana od stane pojedinih medija, moram da naglasim da u ovom trenutku zasigurno ne možemo da govorimo kako će ovo pitanje biti regulisano u konačnoj verziji ovog Zakona, jer se pristupi i viđenja stalno mijenjaju i koriguju, u zavisnosti od inputa i komentara koje Radna grupa dobija od resornih ministarstava. Očekujemo da će istopolnim parovima koji sklope životno partnerstvo biti omogućeno da vode računa o djeci svojih partnera bez prepreka i ograničenja, kako i priliči jednoj porodici. Ovdje moram da naglasim da je gotovo sigurno da Zakon istopolne parove neće vidjeti kao porodicu, već kao „zajednicu osoba istog pola“, što je krajnje dehumanizujuće i diskriminatorno prema istopolnim parovima u Crnoj Gori.
Nedavno ste izjavili da će „životni partneri imati mnogo manji obim prava u odnosu na bračne drugove. U trenutnom nacrtu, mogu slobodno da kažem, to je nekih 50 procenata manje prava, što u velikoj mjeri obesmišljava ideju i koncept jednakosti svih građana i građanki ove zemlje.” Koja su to konkretno prava koja su životnim partnerima najviše ugrožena? Pomenuli ste da su to, prije svega, pravo na usvajanje djece i hraniteljstvo.
Da, u potpunosti stojim pri toj izjavi i ocjeni da je ovaj Zakon, kako je sada postavljen, u biti jeftina imitacija sličnih evropskih zakona koji regulišu građanska/životna partnerstva. Stiče se utisak da resorno ministarstvo i Vlada pokušavaju da proguraju nešto što će da bude „eto tako“, tek da bi se dalo koliko-toliko pravne jednakosti istopolnim parovima. S jedne strane, veoma je dobro imati bilo kakav vid pravne zaštite, ali s druge strane je potpuno apsurdno da država koja je „lider u regionu u oblasti LGBTIQ prava“ dovodi sebe u situaciju da se cjenjka sa ljudskim pravima jedne od najviše diskriminisanih i najugroženijih grupacija u Crnoj Gori. Moje viđenje, ne samo što se ovog zakona tiče, već sveukupnog pristupa životu i radu, jeste da ono što počnemo da radimo treba da uradimo kako treba i do kraja, a ne samo da ispunimo goli minimum.
Što se konkretnih prava tiče, onako kako ih sada zakon postavlja, ona uključuju pitanja hraniteljstva, usvajanja djece, sticanja boravišta i državljanstva, priznavanja istopolnih brakova i zajednica sklopljenih van Crne Gore, pitanja sveukupne bezbjednosti i sigurnosti LGBTIQ osoba koje sklope životno partnerstvo i time postanu javno i institucionalno autovani, kao i sam način na koji ovaj zakon stigmatizuje, diskriminiše i unižava istopolne parove kao zajednice koje nisu porodica.
Ovim Nacrtom zakona nisu prepoznate istopolne vanbračne zajednice kao što je to slučaj kod heteroseksualaca, tako da je sklapanje registrovanog partnerstva uslov za ostvarivanje bilo kog prava propisanog zakonom. Kako to komentarišete? Da li je to nastavak diskriminacije pripadnika LGBTQ populacije?
Svakako da je ovakav pristup, u trenutnoj verziji zakona, dodatni vid diskriminacije LGBTIQ osoba. Prije svega, moramo da uzmemo u obzir činjenicu da određen broj istopolnih parova koji žive zajedno ne žele da formalno registruju svoje partnerstvo, čime je njihov odnos sveden na cimere ili cimerke, bez obzira što oni možda zajedno žive pet, deset ili dvadeset godina. Drugo, svi koji odluče da registruju svoje partnerstvo istog momenta postaju javno i institucionalno autovani kao LGBTIQ osobe, što u homofobnom društvu kakvo je crnogorsko samo može da rezultira velikim brojem problema, diskriminacijom i nerijetko nasiljem. Za veliki broj ljudi ovo je preveliki rizik, koji će da ih odvrati od registrovanja partnerstva i ostavi ih nezaštićene u očima zakona Crne Gore. Konačno, ne možemo a da ne steknemo utisak da, stvaranjem ovakvog zakona, resorno ministarstvo i Vlada žele da banalizuju odnose koji postoje između istopolnih partnera i još jednom nas upotrijebe kako bi ispunili obavezu koja im je data od strane EU, bez ozbiljnog razmatranja posljedica koje će ovaj zakon da ima. Strah me je da će on samo da doprinese povećanju stepena homofobije, produbi jaz i otklon javnosti koji postoji prema LGBTIQ zajednici i na koncu negativno utiče na stepen nasilja nad LGBTIQ osobama i djela počinjenih iz mržnje.
Kako ovaj akt reguliše pitanje imovinskih odnosa između životnih partnera? Da li su oni izjednačeni sa bračnim supružnicima? Da li je ovo zakonsko rješenje u skladu sa propisima i standardima Evropske unije i da li prati trendove savremenog svijeta?
Imovinski odnosi, prema onome što sada znamo, bi trebalo u najvećoj mjeri da budu regulisani jednako kao i za heteroseksualne parove. Nije jasno, u ovom trenutku, kako će pitanje nasleđivanja biti riješeno, ali je gotovo izvjesno da će istopolni parovi moći zajednički da stiču imovinu, te istom i upravljaju. Dakle, ne očekujemo značajne razlike u odnosu na ono što su standardi na nivou Evropske unije. Ali, ponavljam, ostavljen je prostor za izmjene, kako u pozitivnom tako i u negativnom smislu.
Kako je u ovom dokumentu riješeno pitanje raskida partnerstva?
Trenutna verzija zakona reguliše pitanje raskida partnerstva na identičan način kao što je regulisano za heteroseksualne parove. Odredbe koje stoje u Porodičnom zakonu su terminološki prilagođene za istopolna partnerstva i prenijete u radnu verziju zakona.
Uoči predsjedničkih izbora uradili ste istraživanje „Crnogorska LGBTIQ zajednica u očima predsjedničkih kandidata/kinja“ i došli do, kako ste rekli, zanimljivih rezultata. Prema tom istraživanju, svi predsjednički kandidati u svojim javnim obraćanjima uzdržavali su se od direktnog pominjanja LGBTIQ osoba ili tematike. Takođe, određeni kandidati pozivali su se na poštovanje ljudskih prava, ali su potpuno ignorisali LGBTIQ populaciju. Neki kandidati su zastupali ideje ograničavanja prava LGBTIQ zajednice na slobodno okupljanje, organizovano djelovanje, pravo na regulisanje istopolnih zajednica, usvajanja djece ili hraniteljstva. Dalje, nije bilo LGBTIQ osoba u samim kampanjama. Konačno, samo u jednom programu LGBTIQ osobe direktno se pominju u pozitivnom smislu, dok se u programu jednog predsjedničkog kandidata LGBTIQ vezana tematika pominje u kontekstu zabrane ili ograničavanja prava LGBTIQ zajednice.
Molim za Vaš komentar.
Prije svega, moram da naglasim da je ovo istraživanje bilo istorijsko u kontekstu ljudskih prava LGBTIQ osoba u Crnoj Gori. Nikada do sada nije odrađen sličan proces na tako sveobuhvatan i temeljan način. Ne smijemo da zaboravimo da je ovo istraživanje dio šireg programa koji će da obuhvati i lokalne izbore u Podgorici, takođe u kontekstu LGBTIQ osoba, čime će biti zaokružena jedna velika cjelina i ispisana nova stranica u istoriji crnogorskog LGBTIQ pokreta. Ali, što se samog istraživanja sprovedenog među predsjedničkim kandidatima/kinjama tiče, upravo ste istakli sve ono što su ključni zaključci do kojih smo došli. Nije bilo pomena LGBTIQ osoba u javnim nastupima, barem ne na pozitivan i afirmativan način; nije bilo autovanih LGBTIQ osoba u timovima kandidata/kinja, kao ni u jednom drugom dijelu kampanje, kao što nije bilo ni jasne i nedvosmislene podrške kandidata/kinja za probleme i potrebe LGBTIQ osoba tokom njihovih govora i debata. Upitnici na koje su kandidati/kinje odgovarali, što uključuje i izabranog predsjednika Đukanovića i opozicionog kandidata Bojanića, su u sebi sadržali poruke za LGBTIQ osobe koje su bile jasnije i konciznije, ali koje nisu mogle da nadomjeste sveukupan nedostatak takvih poruka tokom kampanja.
Što se negativnih aspekata kampanja tiče, jasno smo konstatovali i te činjenice, u odnosu na sve kandidate koji su takve poruke imali. Ukazali smo zašto su takve poruke loše po sveukupnu dobrobit LGBTIQ osoba u Crnoj Gori i dali objektivne komentare na određene stavove koje su kandidati zastupali.
Svakako da je najbolje da svako individualno pogleda naš istraživački Izvještaj i analizira za sebe stavove svih kandidata/kinja, na našem sajtu lgbtprogres.me ili na ovom linku.
Ovaj dio bih zaključila time da naš tim veoma predano radi na pripremi materijala za predstojeće lokalne izbore u Podgorici, te cjelokupnog istraživačkog procesa.
Kako „natjerati” obične građane da se potrude da izgrade bolji odnos prema sugrađanima različite seksualne orijentacije kada političari, pa čak i predsjednički kandidati, nemaju dovoljno sluha i razumijevanja za njihove probleme?
Smatram da nije moguće nikoga „natjerati“ da poštuje druge, da razumije značaj ljudskih prava ili da bude bolji prema bilo kome. Ono gdje naši napori treba da budu usmjereni jesu obrazovanje, edukacija i podizanje svijesti građana i građanki Crne Gore, aktera na političkoj sceni, javnih ličnosti, i svih drugih. Suština homo/bi/transfobije su neznanje i nerazumijevanje različitosti. Oni koji ne znaju šta je homoseksualnost, šta je seksualnost uopšte, ne mogu ni da je adekvatno razumiju i prihvate. Naravno, za takvo stanje nisu krivi sami pojedinci, već sistem koji ne modernizuje svoje obrazovne programe, sistem koji koristi strah kao sredstvo podjela i kontrole, te sistem koji jednostavno ne želi da promijeni status quo u kome se nalazi jako dugo. Srećom, organizacije civilnog društva su više nego spremne i voljne da guraju napredak našeg društva, ali nas u tome umnogome usporava inertnost i nezainteresovanost sistema.
Dodatno, kao što ste i naglasili, ne možemo da očekujemo podršku i razumijevanje šireg društva kada istu ne dobijamo od strane političara i političkih struktura. Nažalost, u poziciji smo da moramo da se oslanjamo na političke kalkulacije u odnosu na Evropsku uniju, kako bismo dobili barem deklarativnu podršku i razumijevanje. Ovo naravno nije slučaj sa svima, ali u značajnoj mjeri je stanje ovakvo. Ali, što smo bliže vratima Evrope, to će i pitanje ljudskih prava manjinskih zajednica sve više i više biti u svijesti političara i svih budućih kandidata/kinja.
Kako komentarišete Izvještaj Evropske komisije o napretku Crne Gore za 2017. godinu? Koje su to ključne preporuke koje EK daje kada je u pitanju rješavanje problema LGBTQ populacije?
Izvještaj EK je trenutno predmet analize od strane našeg tima, kako bismo mogli da iznesemo detaljne i koncizne komentare na isti. Za sada mogu da kažem da je ton koji je EK zauzela u odnosu na oblast ljudskih prava LGBTIQ osoba umnogome blaži nego ranijih godina, te da su određeni elementi izostavljeni iz samog Izvještaja, a bili su od itekako velikog značaja za LGBTIQ zajednicu. Prema onome što imamo pred nama, Crna Gora je skoro pa obećena zemlja za LGBTIQ osobe, što je daleko od stvarne slike.
Preporuke, kao takve, su dosta jasne i adekvatno usmjerene, mada ponavljam, nisu obuhvaćene sva pitanja koja smo očekivali da će da budu. Svakako da ćemo sve komentare i mišljenja podijeliti sa širom javnošću onda kada budu spremni.
Na kraju, recite mi da li ste Vi lično zadovoljnjiji položajem pripadnika LGBTQ populacije u odnosu na raniji period?
U odnosu na moje početke u ovom poslu, dosta se toga promijenilo nabolje. LGBTIQ zajednica ima bolji odnos sa policijom, postoji jasnija volja na visokom nivou da se radi na ljudskim pravima LGBTIQ osoba, institucija Ombudsmana je pokazala veliki napredak u radu sa LGBTIQ zajednicom, te je primjećen i određeni napredak u radu još jednog dijela institucija sistema. Ali, s druge strane, problem diskriminacije, nasilja, govora mržnje i zločina iz mržnje ostaje itekako izražen, nerasvjetljavanje napada na pripadnike/ce LGBTIQ zajednice takođe. Imamo i veliki broj LGBTIQ osoba koje napuštaju Crnu Goru, trbuhom za kruhom, kako bi mogli slobodno da žive svoje živote, kao i pad podrške među LGBTIQ zajednicom za javne događaje koji se organizuju. Vršnjačko nasilje ostaje veliki problem za mlade LGBTIQ osobe, a odgovor cjelokupnog obrazovnog i školskog sistema je krajnje neadekvatan. Sam obrazovni sistem gotovo uopšte da ne vidi LGBTIQ osobe kao ljude, već ih posmatra kao „fenomen“ ili „pojavu“ u društvu.
Bez obzira na sav napredak koji je postignut, a koji nije zanemarljiv, preda nama kao društvom i državom je jako puno posla, kako bi svi naši građani uživali jednakost, dostojanstvo i svoja ljudska prava.
Razgovarala: Marija Radinović
Izvor: Portal Crna Gora
