24. jul 2013. godine za crnogorski LGBTI pokret ima istorijski značaj, jer se na ovaj dan dogodila prva povorka ponosa u Crnoj Gori – SeaSide Pride u Budvi u organizaciji LGBT Forum Progresa. Danas, punih 10 godina nakon ovog događaja, koji je nepovratno promijenio društvenu vidljivost i sveukupan položaj LGBTI zajednice u Crnoj Gori, važno je da se prisjetimo njegovog značaja.
Crna Gora je početkom te 2013. godine bila znatno drugačije mjesto za život LGBTI osoba, sa mnogo više otvorenog nasilja i zajednicom koja je bila praktično nevidljiva. U tom trenutku, jedino je Zdravko Cimbaljević bio autovan na nivou cijele države i zbog toga je bio izložen neprekidnim prijetnjama. A sistem u cjelini nije bio spreman da odgovori svim izazovima sa kojima su se LGBTI osobe suočavale, niti je bilo spremnosti da zajednica postane vidljiva.
Međutim, upravo su SeaSide Pride i svi oni koji su neumorno radili da se ova povorka dogodi napravili taj presjek i ispisali novu stranicu ne samo našeg LGBTI pokreta, već i savremene crnogorske istorije. Nakon ove šetnje više nije bilo povratka nazad, život „u ormaru“ više nije bio opcija, a zajednica je konačno vidjela da nije sama u svojoj zemlji. Ljudi poput mene, koji su tada živjeli u strahu i skrivajući svoje identitete, su mogli da vide hrabre aktivistkinje i aktiviste, saveznice i saveznike kako šetaju Budvom i kako ponosno govore da su i oni dio ovog društva, upravo takvi kakvi jesu.
Sve ključne društvene promjene koje su se desile od tada do danas počivaju upravo na ramenima prve povorke ponosa u Budvi. Bez ovog događaja, ne bi bilo ni onih koji su se kasnije autovali (uključujući i mene), reformi zakonodavnog okvira koje garantuju veći stepen ravnopravnosti LGBTI osoba, kasnijih povorki, Zakona o životnom partnerstvu, ni svega drugog za šta smo se od tada izborili, zajedno kao pokret i zajednica.
Svi oni koji su toga dana bili u Budvi, kako sa strane učesnica i učesnika, tako i sa strane onih koji su nasilno i sa puno mržnje napali samu povorku, su svjedoci jednog vremena i procesa društvenih promjena kroz koji prolazimo i koji živimo. Ne smijemo da zaboravimo predanost i požrtvovanost ljudi koji su toga dana šetali u Budvi, rizikujući svoju bezbjednost i živote, kako bi otvorili jednu novu stranicu crnogorske istorije. Njima dugujemo posebnu zahvalnost.
Od tada pa do danas, mnogo se toga promijenilo u Crnoj Gori, a opet je mnogo toga i ostalo isto. Mržnja prema LGBTI osobama je i dalje veoma prisutna, samo što ona više nije na ulicama već u online komentarima na društvenim mrežama. Nasilje je takođe prisutno i hronično pogađa LGBTI osobe. Zakonodavni okvir, koliko god da je unaprijeđen, u praksi ne doživljava suštinsku primjenu. Sistemski odgovor na brojne probleme je i dalje neadekvatan. Ovakvih primjera je još mnogo, a društvena distanca prema LGBTI osobama je još uvijek izražena.
Važno je da ne zaboravimo prve korake koje smo napravili, jer deset godina je ujedno i dug i kratak period. Crna Gora je mogla mnogo više da ostvari i da napreduje, ali nije bilo volje i spremnosti da se LGBTI zajednica prihvati kao ravnopravan dio crnogorskog društva upravo od strane onih koji se najviše pozivaju na ljudska prava LGBTI osoba, odnosno naših donosilaca odluka i političkih lidera. Ali, sve dok nastavimo da se borimo za one vrijednosti i ideale koji su postavljeni u julu 2013. godine u Budvi, suštinske promjene će se sigurno desiti i napredak će biti sve više vidljiv.
John M. Barac
Izvršni direktor
LGBT Forum Progres
