Prije deset godina Njemačka je uvela tzv. homo-brak za istopolne parove, čemu se žestoko opirala konzervativna opozicija i Katolička crkva. Nakon deset godina i 23 hiljade istopolnih parova koji su stupili u istopolni brak situacija u društvu je bitno drukčija
Prije deset godina Njemačka je uvela tzv. homo-brak za istopolne parove, čemu se žestoko opirala konzervativna opozicija i Katolička crkva. Nakon deset godina i 23 hiljade istopolnih parova koji su stupili u istopolni brak situacija u društvu je bitno drukčija
Homoseksualnost je perverzija, brak za istopolne parove ‘ide protiv principa tri velike svjetske religije’, a sama ideja je protivustavna. Tako je 2001. godine govorio Norbert Geis, moćni političar njemačkog CDU-a. Sekundirao mu je kardinal Joachim Meisner, koji je crveno-zelenu vladu Gerharda Schroedera i Joschke Fischera optužio da ‘svjesno uništava ionako ugrožene temeljne vrijednosti našeg društva’. Homo-brak znači, grmio je kardinal, da ‘država podržava neprimjereno ponašanje’.
U mjesecima prije nego je tadašnja njemačka vlada predložila i onda u Bundestagu izglasala zakon koji omogućava životno partnerstvo gejevima i lezbijkama (što je u javnosti nazvano homo-brak), konzervativni dio njemačke javnosti je vodio oštru homofobnu kampanju protiv prava LGBT osoba, upozoravajući da slijedi potpuni društveni slom ako država zakonski podrži i reguliše ljubavne veze istopolnih parova. Norbert Greisi kardinal Meisner nisu bili jedini koji su prijetili smakom svijeta, no to ipak nije zaustavilo crveno-zelenu koaliciju da, uz određene parlamentarne manevre, izglasa tada vrlo kontroverzan zakon.
Zakon o životnom partnerstvu izglasan je 16. februara 2001, a na snagu je stupio početkom avgusta iste godine, što znači da Njemačka već cijelih deset godina živi s ozakonjenim vezama istopolnih parova, a još uvijek nije potpuno propala. Statistike pokazuju da se dosad vjenčalo oko 23 hiljade istopolnih parova, a zanimljiv je i podatak da se homo-brak razvrgava tek u nešto manje od 10 posto slučajeva, što je mnogo manje nego kada je riječ o tradicionalnom, heteroseksualnom braku. Razlog tome jeste, smatra lezbijska aktivistkinja Renate Rampf iz Njemačkog saveza gejeva i lezbijki (LSVD), što se istopolni parovi na vjenčanje odlučuju tek kada su sigurni u čvrstinu i dugovječnost svoje ljubavne veze, a ne zbog društvenog pritiska ili obiteljskih očekivanja.
No trebalo je preći težak i ponekad mučan put u njemačkom društvu da se dođe do homo-braka 2001. Primjera radi, Njemačka je tek krajem šezdesetih ukinula zloglasni paragraf 175 Kaznenog zakona, koji je kriminilizirao homoseksualnost i kojim su se obilno koristili nacisti kada su započeli svoje čistke. U to vrijeme se i formirao pokret za prava LGBT osoba, koji se prvih godina ponajviše bavio time da Nijemcima objasni kako gejevi i lezbijke nisu bolesni. Pitanje braka je na dnevni red prvi put došlo osamdesetih godina prošlog vijeka, no svima je bilo jasno da napretka po tom pitanju neće biti sve dok su na vlasti demohršćani.
Prilike su se promijenile 1998, nakon pobjede SPD-a i Zelenih, pa je zastupnik potonjih Ulrich Beck, inače jedan od prvih otvorenih gej političara, uskoro predložio i Zakon o životnom partnerstvu. Zbog kompromisa u vladajućoj koaliciji, kao i glasnom protivljenju dijela javnosti, istopolni parovi nisu izjednačeni s heteroseksualnima, pa im je tako zabranjeno zajedničko usvajanje djece, kao i neke porezne olakšice. Ipak, homo-brak je predstavljao tada revolucionaran potez Njemačke i u svjetskom kontekstu, jer je jedna od najmoćnijih država svijeta pokazala da brine o pravima, interesima i sreći svojih LGBT građana.
Kada je došlo do glasanja u Bundestagu, protiv su bili CDU, njihova sestrinska stranka iz Bavarske CSU, ali i liberalni FDP, u čijim je klupama sjedio i Guido Westerwelle, budući njemački ministar vanjskih poslova, tada još uvijek u slabo glumljenoj ulozi heteroseksualca. CDU se nije lako pomirio s uvođenjem homo-braka, pa su pokrajine Bavarska, Thuringen i Sachsen – u kojima su tada vladali demohršćani – podnijele tužbu Ustavnom sudu, tvrdeći da je zakonsko regulisanje gej ljubavi protiv njemačkog Ustava.
Konzervativci su na Ustavnom sudu doživjeli totalni poraz, s obzirom da su sudije iz Karlsruhea odlučili da je homo-brak u skladu s Ustavom, ali i da je pitanje ravnopravnosti LGBT osoba političko, a ne pravno pitanje. U prevodu, to je značilo da njemački Ustav svim građanima garantuje ravnopravnost, bez obzira na seksualnu orijentaciju, te da je dužnost politike osmisliti načine da se ona ostvari.
Nakon toga je i CDU odustao od rušenja homo-braka, između ostalog i zato što je on imao sve veću potporu u njemačkoj javnosti, pa je postalo političko samoubistvo voditi kampanju protiv gejeva i lezbijki. Kada je CDU s Angelom Merkel došao na vlast nekoliko godina kasnije, nitko u stranci nije uopće spominjao mogućnost ukidanja homo-braka. Naravno, to bi značilo i sukob s koalicijskim partnerima iz FDP-a, čiji je prvi čovjek Westerwelle u međuvremenu počeo otvoreno govoriti o svojoj homoseksualnosti, koju je pak njemačkoj javnosti službeno objavio baš na proslavi rođendana Angele Merkel.
Westerwelle se na njoj, pred mnoštvom fotografa i novinara, pojavio u društvu svojeg dugogodišnjeg partnera Michaela Mronza, stručnjaka za marketing.
Tokom deset godina postojanja homo-braka u Njemačkoj promijenili su se i isključivi stavovi njegovih najljućih protivnika, demohršćana i Katoličke crkve. Tako je nedavno minhenski kardinal Reinhard Marx u intervjuu priznao da ‘Crkva nije uvijek imala pravi ton u razgovoru s homoseksualcima’ te da se i oni ‘imaju pravo pridružiti Crkvi’. Iz CDU-a se ipak već godinama ne mogu čuti homofobne izjave kakve su još devedesetih bile njihov standard, a službena politika stranke zahtijeva ‘toleranciju prema LGBT osobama’.
U povodu desetogodišnjice homo-braka čuli su se i brojni glasovi, i to ne samo iz gej organizacija, koji traže potpunu bračnu ravnopravnost za homoseksualne parove. Dakle, da njihov brak postane baš to te izgubi prefiks ‘homo’. Naravno da je nerealno očekivati od Merkeličinih demokršćana da izglasaju takav zakon, što znači da će se morati sačekati ponovni dolazak SPD-a i Zelenih na vlast. No aktuelna konzervativno-liberalna njemačka vlada radi na poboljšanju položaja gejeva i lezbijki u društvu.
Prije nekoliko nedelja je ministrica pravosuđa Sabine Leutheusser-Schnarrenberger(FDP) najavila osnivanje Instituta Magnus Hirschberg. ‘Zadatak instituta je kroz interdisciplinarna istraživanja i obrazovanje raditi na smanjenju diskriminacije homoseksualaca. Cilj je spriječiti isključivanje i nasilje nad lezbijkama, gejevima i transrodnim osobama, ali i detaljno istražiti nacistički progon homoseksualaca’, objasnila je ministrica na press-konferenciji. Institut je dobio naziv po poznatom njemačkom seksologu Magnusu Hirschbergu (1868-1935), jednim od prvih gej aktivista, čiji su dugogodišnji istraživački rad uništili nacisti kada su došli na vlast. Institut je za početak dobio budžet od 10 milijuna eura, a njegov upravni odbor činit će predstavnici svih parlamentarnih stranaka, pojedinih ministarstava te njemačkih gej udruga. Do kraja godine se očekuje da će Institut Magnus Hirschberg, sa sjedištem u Berlinu, otvoriti svoja vrata.
U Njemačkoj prema popisu stanovništva živi 63 hiljade istospolnih parova. Njih 23 hiljade, dakle oko trećine, odlučilo se u proteklih deset godina stupiti u homo-brak. Ostali možda čekaju punu bračnu ravnopravnost da pred matičarem kažu ‘da’. U svakom slučaju, desed godina homo-braka je, zaključuju svi njemački mediji, donijelo samo dobro tamošnjem društvu, kao i gej zajednici. Tako komentator Matthias Drobinski iz Sueddeutsche Zeitunga upozorava da je vrijeme za potpunu bračnu ravnopravnost, ali i podsjeća na ključ uspjeha svakog braka: ‘Država može dati samo zakonski okvir, dok je na partnerima da ga ispune smislom i ljubavlju, bez obzira jesu li homoseksualni ili heteroseksualni.’
Izvor: Tportal.Hr
Homoseksualnost je perverzija, brak za istopolne parove ‘ide protiv principa tri velike svjetske religije’, a sama ideja je protivustavna. Tako je 2001. godine govorio Norbert Geis, moćni političar njemačkog CDU-a. Sekundirao mu je kardinal Joachim Meisner, koji je crveno-zelenu vladu Gerharda Schroedera i Joschke Fischera optužio da ‘svjesno uništava ionako ugrožene temeljne vrijednosti našeg društva’. Homo-brak znači, grmio je kardinal, da ‘država podržava neprimjereno ponašanje’.
U mjesecima prije nego je tadašnja njemačka vlada predložila i onda u Bundestagu izglasala zakon koji omogućava životno partnerstvo gejevima i lezbijkama (što je u javnosti nazvano homo-brak), konzervativni dio njemačke javnosti je vodio oštru homofobnu kampanju protiv prava LGBT osoba, upozoravajući da slijedi potpuni društveni slom ako država zakonski podrži i reguliše ljubavne veze istopolnih parova. Norbert Greisi kardinal Meisner nisu bili jedini koji su prijetili smakom svijeta, no to ipak nije zaustavilo crveno-zelenu koaliciju da, uz određene parlamentarne manevre, izglasa tada vrlo kontroverzan zakon.
Zakon o životnom partnerstvu izglasan je 16. februara 2001, a na snagu je stupio početkom avgusta iste godine, što znači da Njemačka već cijelih deset godina živi s ozakonjenim vezama istopolnih parova, a još uvijek nije potpuno propala. Statistike pokazuju da se dosad vjenčalo oko 23 hiljade istopolnih parova, a zanimljiv je i podatak da se homo-brak razvrgava tek u nešto manje od 10 posto slučajeva, što je mnogo manje nego kada je riječ o tradicionalnom, heteroseksualnom braku. Razlog tome jeste, smatra lezbijska aktivistkinja Renate Rampf iz Njemačkog saveza gejeva i lezbijki (LSVD), što se istopolni parovi na vjenčanje odlučuju tek kada su sigurni u čvrstinu i dugovječnost svoje ljubavne veze, a ne zbog društvenog pritiska ili obiteljskih očekivanja.
No trebalo je preći težak i ponekad mučan put u njemačkom društvu da se dođe do homo-braka 2001. Primjera radi, Njemačka je tek krajem šezdesetih ukinula zloglasni paragraf 175 Kaznenog zakona, koji je kriminilizirao homoseksualnost i kojim su se obilno koristili nacisti kada su započeli svoje čistke. U to vrijeme se i formirao pokret za prava LGBT osoba, koji se prvih godina ponajviše bavio time da Nijemcima objasni kako gejevi i lezbijke nisu bolesni. Pitanje braka je na dnevni red prvi put došlo osamdesetih godina prošlog vijeka, no svima je bilo jasno da napretka po tom pitanju neće biti sve dok su na vlasti demohršćani.
Prilike su se promijenile 1998, nakon pobjede SPD-a i Zelenih, pa je zastupnik potonjih Ulrich Beck, inače jedan od prvih otvorenih gej političara, uskoro predložio i Zakon o životnom partnerstvu. Zbog kompromisa u vladajućoj koaliciji, kao i glasnom protivljenju dijela javnosti, istopolni parovi nisu izjednačeni s heteroseksualnima, pa im je tako zabranjeno zajedničko usvajanje djece, kao i neke porezne olakšice. Ipak, homo-brak je predstavljao tada revolucionaran potez Njemačke i u svjetskom kontekstu, jer je jedna od najmoćnijih država svijeta pokazala da brine o pravima, interesima i sreći svojih LGBT građana.
Kada je došlo do glasanja u Bundestagu, protiv su bili CDU, njihova sestrinska stranka iz Bavarske CSU, ali i liberalni FDP, u čijim je klupama sjedio i Guido Westerwelle, budući njemački ministar vanjskih poslova, tada još uvijek u slabo glumljenoj ulozi heteroseksualca. CDU se nije lako pomirio s uvođenjem homo-braka, pa su pokrajine Bavarska, Thuringen i Sachsen – u kojima su tada vladali demohršćani – podnijele tužbu Ustavnom sudu, tvrdeći da je zakonsko regulisanje gej ljubavi protiv njemačkog Ustava.
Konzervativci su na Ustavnom sudu doživjeli totalni poraz, s obzirom da su sudije iz Karlsruhea odlučili da je homo-brak u skladu s Ustavom, ali i da je pitanje ravnopravnosti LGBT osoba političko, a ne pravno pitanje. U prevodu, to je značilo da njemački Ustav svim građanima garantuje ravnopravnost, bez obzira na seksualnu orijentaciju, te da je dužnost politike osmisliti načine da se ona ostvari.
Nakon toga je i CDU odustao od rušenja homo-braka, između ostalog i zato što je on imao sve veću potporu u njemačkoj javnosti, pa je postalo političko samoubistvo voditi kampanju protiv gejeva i lezbijki. Kada je CDU s Angelom Merkel došao na vlast nekoliko godina kasnije, nitko u stranci nije uopće spominjao mogućnost ukidanja homo-braka. Naravno, to bi značilo i sukob s koalicijskim partnerima iz FDP-a, čiji je prvi čovjek Westerwelle u međuvremenu počeo otvoreno govoriti o svojoj homoseksualnosti, koju je pak njemačkoj javnosti službeno objavio baš na proslavi rođendana Angele Merkel.
Westerwelle se na njoj, pred mnoštvom fotografa i novinara, pojavio u društvu svojeg dugogodišnjeg partnera Michaela Mronza, stručnjaka za marketing.
Tokom deset godina postojanja homo-braka u Njemačkoj promijenili su se i isključivi stavovi njegovih najljućih protivnika, demohršćana i Katoličke crkve. Tako je nedavno minhenski kardinal Reinhard Marx u intervjuu priznao da ‘Crkva nije uvijek imala pravi ton u razgovoru s homoseksualcima’ te da se i oni ‘imaju pravo pridružiti Crkvi’. Iz CDU-a se ipak već godinama ne mogu čuti homofobne izjave kakve su još devedesetih bile njihov standard, a službena politika stranke zahtijeva ‘toleranciju prema LGBT osobama’.
U povodu desetogodišnjice homo-braka čuli su se i brojni glasovi, i to ne samo iz gej organizacija, koji traže potpunu bračnu ravnopravnost za homoseksualne parove. Dakle, da njihov brak postane baš to te izgubi prefiks ‘homo’. Naravno da je nerealno očekivati od Merkeličinih demokršćana da izglasaju takav zakon, što znači da će se morati sačekati ponovni dolazak SPD-a i Zelenih na vlast. No aktuelna konzervativno-liberalna njemačka vlada radi na poboljšanju položaja gejeva i lezbijki u društvu.
Prije nekoliko nedelja je ministrica pravosuđa Sabine Leutheusser-Schnarrenberger (FDP) najavila osnivanje Instituta Magnus Hirschberg. ‘Zadatak instituta je kroz interdisciplinarna istraživanja i obrazovanje raditi na smanjenju diskriminacije homoseksualaca. Cilj je spriječiti isključivanje i nasilje nad lezbijkama, gejevima i transrodnim osobama, ali i detaljno istražiti nacistički progon homoseksualaca’, objasnila je ministrica na press-konferenciji. Institut je dobio naziv po poznatom njemačkom seksologu Magnusu Hirschbergu (1868-1935), jednim od prvih gej aktivista, čiji su dugogodišnji istraživački rad uništili nacisti kada su došli na vlast. Institut je za početak dobio budžet od 10 milijuna eura, a njegov upravni odbor činit će predstavnici svih parlamentarnih stranaka, pojedinih ministarstava te njemačkih gej udruga. Do kraja godine se očekuje da će Institut Magnus Hirschberg, sa sjedištem u Berlinu, otvoriti svoja vrata.
U Njemačkoj prema popisu stanovništva živi 63 hiljade istospolnih parova. Njih 23 hiljade, dakle oko trećine, odlučilo se u proteklih deset godina stupiti u homo-brak. Ostali možda čekaju punu bračnu ravnopravnost da pred matičarem kažu ‘da’. U svakom slučaju, desed godina homo-braka je, zaključuju svi njemački mediji, donijelo samo dobro tamošnjem društvu, kao i gej zajednici. Tako komentator Matthias Drobinski iz Sueddeutsche Zeitunga upozorava da je vrijeme za potpunu bračnu ravnopravnost, ali i podsjeća na ključ uspjeha svakog braka: ‘Država može dati samo zakonski okvir, dok je na partnerima da ga ispune smislom i ljubavlju, bez obzira jesu li homoseksualni ili heteroseksualni.’
Izvor: Tportal.Hr
